Morski stećci

Kasno ljeto neumoljivo je grijalo i kroz zatvorene škure. Snovi su me vodili kroz podsvjesne avanture, kad me je iznenada trgnula Marimba sa službenog iPhonea. Još snen, u jedva osam manje kvarat ujutro, gledam na monitor. Nije broj 203, 204, a nije ni 205, 206 ili 207, ili bilo koji drugi službeni ili memorirani broj.

„U Crnu Goru takve šalje na robiju“ – sjetim se u jednoj Rambovoj pjesmi primjerene kazne za ovog telefonskog manijaka. Srećom, novinarski poziv i dugi staž svojevrsnog magneta za ispovijedi svake vrste kod čovjeka stvore određene sklonosti.

- Molim? – pristojno se javim.

- Ovdje Vlado Horvatović iz Ivanić-Grada. Na Viru sam i imam jednu dobru priču za vas, kaže glas s druge strane.

- Kakvu priču? – pitam dok pokušavam doći k sebi.

- Pa, znate, ja sam amaterski kipar i napravio sam morske skulpture na Radnjači. Ljudi se dive mom radu, hvale ga, a meni to daje unutarnji osjećaj mira i sklada, budistički rezonira moj sugovornik.  

Sjetim se tada reportaže s jednog portala koju sam pročitao prije koji dan. U Petrčanima su, pisalo je, preko noći niknule morske skulpture, a da stvar bude zanimljivija – nitko nije vidio osobu koja ih je izradila. Nisam ni ja, ali sam ga, makar i u ovo rano jutro, barem čuo.

Mali T-Rex proučava usnulu žabu

Kamene figure

Vozim se Radnjačom pokušavajući pronaći morske skulpture. Gledam prema obali i ništa mi ne pada u oči, pa se okrećem kod plaže na Biskupljači na kojoj je prije koju godinu Viktor Aloj spalio televizor, primjerak „Slobodne“, proglasio se kraljem čovječanstva i potom odrekao krune. Uspostavljam telefonski kontakt s kiparom Vladom i zaključujem kako sam ga mimoišao za kojih dvjestotinjak metara. Vraćam se i silazim na plažu.

Ima preko trideset Celzijusa i primjećujem kako sam jedina odjevena osoba. Desetak ljudi lijeno se valja po šljunku. Prilazi mi čovjek u jarko narančastim i kariranim kupaćima s američkom zastavom omotanom oko glave. Ima žućkaste brkove, snažne je građe i odmah se predstavlja:

- Vlado, kaže.

- Kažo, kažem.         

Vlado prebire po kamenju i bira najbolje komade

  - Ovo su moje skulpture, govori mi pokazujući na hrpu postavljenog kamenja u plićaku plaže na Radnjači. Kao nekim čudom, najveći komadi kamenja elegantno leže na manjima u nizovima koji, doslovno i simbolički, predstavljaju ptice, ljude, životinje i sve što Vladi padne na pamet. Komade kamenja metodom slučaja i pokušaja vadi s morskog dna i slaže ih jedne na druge kako bi dobio odgovarajuću figuru. Potom neko vrijeme uživa u promatranju, fotografira ih mobitelom, odgovara na pitanja znatiželjnika, i na kraju ih sam razmontira kako se ne bi srušili i ozlijedili nekog kupača.

- Teži komadi nose strukturu, objašnjava mi, ali uvijek moram biti na oprezu.  

Ove morske kaktuse, kako ih naziva autor jer niknu i nestanu u jedan dan, a možda je bolje reći – morske stećke, s obzirom na građu i motive, Vlado radi već pet-šest godina. Počeo je u Žitnoj, nastavio na Kozjaku, Torovima, Privlaci, Petrčanima i Radnjači.

- Potaknulo me igranje s kamenjem i ukrašavanje prirodnim materijalima. Ne biram komade, već uzimam kamen kako mi se nudi, priča mi Vlado. I tako, nakon dužeg olimpijskog ciklusa bavljenja s kamenjem i s dosta prakse, 59-godišnji željezničar HŽ-a pred mirovinom odlučio je izaći pred javnost i prepustiti se njezinom sudu.

- Nije loše, čuje se sa strane.

- Was ist das? Giraffe?

- Nije. To je gladna ptica.

- Stari pas s velikim ušima.

- Šeks.

Vlado ignorira nagađanje oko simbolizma posljednjeg primjerka kojega je na brzinu sastavio u plićaku, pa ga razgledava tražeći neku udubinu ili ravniji komad kamena na koji će, eventualno, smjestiti dodatni komad.

U jednom trenutku, učinilo mi se, gotovo da ga je upitao „tko si ti?“

- Jel' momče, otkud si ti?

Nema odmora u Božjoj hladovini

Kako „umjetničko ludilo“ nikad nije osamljeni slučaj, tako nam se u razgovoru pridružio simpatični dječarac Arijan. Još dok je Vlado demonstrirao postavljanje skulptura i poziranje pred fotoaparatom, Arijan je vrijedno popravljao srušene skulpture iznova im dajući život i trenutno značenje.

- Bilo mi je dosadno na plaži, pa sam se odlučio zabavljati, govori mi 11-godišnji Arijan iz Osijeka.

- Arijan je moj umjetnički šegrt. Vrijedan dječak, a pokušavaju i drugi, svjedoči Vlado o epidemiji. No, tko god i gdje god da je postavljao morske skulpture, veći niz ili viši kameni oblik od Vlade još nitko nije napravio. Tako je najveći komad ikad postavljen na Viru i okolici imao blizu tri metra, a nosilo ga je deset komada kamenja. U Petrčanima je napravio pedesetak skulptura duž cijele obale i tako dospio na naslovnicu portala, a bilo bi i većih komada da Vlado, kad ode doma u Ivanić-Grad, može nesmetano vježbati s kamenjem. No, taj grad u Zagrebačkoj županiji s dugom tradicijom školstva nema kamenja, pa se Vlado snalazi s drvenom, staklenom i drugim građama.

I dok virski kipar tako ljetuje postavljajući kamene gromade na plažama, gospođa Barica, Vladina poštovana supruga, zaziva Svetog Jakova, Pavla, Petra i druge zaštitnike umjetnika, misionara, izrađivača šatora i protiv zmijskih otrova, pokušavajući dokučiti zašto normalan čovjek troši energiju na zvizdanu umjesto da se, poput drugih, odmara u Božjoj hladovini. 

Arijanu nije sve polazilo za rukom ...

Flower Power filozofija

Za razliku od Vlade, koji strastveno crnči na „plus 30“ potvrđujući osnovne principe dinamike energije, njemački ljubitelji Flower Power filozofije naoružani klasičnim modelom VW kombija ovog su ljeta okupirali put prema Lozicama izležavajući se usred borovika, pjevušeći hitove Janis Joplin i „duvajući sve u 16“. Nakon što je njihova nazočnost uzbunila susjede i vatrogasnog zapovjednika Glavana, isti su brzo uklonjeni – rekli bi u svakoj pristojnijoj PU, ali duh njihove hipi komune kao da se podmuklo uvukao u pristojan svijet.

Već sutradan, u pripremi virske brošure za strane turiste, umjesto Municipality Vir u značenju Općine Vir, tako je osvanuo prijevod Community Vir. Srećom po virski turizam i grešku u prijevodu, ista je brzo uklonjena – rekli bi u svakoj pristojnijoj PU, ali duh prijevoda kao da se podmuklo uvukao u pristojan svijet. 
Dva dana kasnije, u pripremi novog broja „Virskog lista“, umjesto uobičajenog navođenja općinske tvrtke za poduzeća u vlasništvu Općine Vir, napisao sam – komunalna poduzeća.

Lanternist s cvitarom

Dok se mojim Renaultom strmoglavo spuštamo prema virskom svjetioniku, razmišljam o prolaznosti prednjih ležajeva i amortizera na čiju me dotrajalost upozorava automehaničar. Moj suputnik, 69-godišnji Lozičanin Šime Radović kojega svi Virani, pa čak i djeca, znaju kao Mima, razmišlja naglas o drugim stvarima.

„Eh, nekad je sve ovo bilo puno kamenov, zaraslo i neprohodno. Jedva si moga nogon kročit“.

Zaista, put prema Lanterni odnedavno je lijepo očišćen, poravnat i utaban. Sve što je bilo divlje i samoniklo nekako je pripitomljeno i uredno podsječeno, šikara podšišana, panjevi izvađeni, a kažu svjedoci kako je i barem 300 poskoka humano preseljeno sa staništa oko Lanterne prema vječnim lovištima.

„Amen“, dodaje Mimo.

S batanom za tri sata

Dolazimo pred Lanternu koja je u oblaku dima zbog moćne freze što ruje oko starog borića. Nedavno ga je Brane Begonja frizirao, pripremajući teren za buduće hortikulturno uređenje. Najmanje dvadesetak radnika predano kopa, zalijeva smjese, prenosi daske i materijal, vari, brusi, ukucava brukve i sve što se inače radi kada se uređuje budući rezidencijalni objekt s dodatnim wellnessom. Iako je barem 35 Celzijusa u hladu, bauštela je žestoka kao da su radnici „Geo opreme Ciglenečki“ dobili plaće.

Mimo ispred virske Lanterne

Mimo vadi svjetioničarsku šapku iz sedamdeset i treće, od prije nosi majicu „Plovputa“, pa krećemo u svečani obilazak Lanterne. Za Mima je to sentimentalni trenutak, povratak na mjesto na kojemu je prije dvanaest godina okončao karijeru lanterniste prije nego je zbog bolesti otišao u prijevremenu mirovinu. On je posljednji čuvar najvećih tajni virske Lanterne, iako me uvjerava kako svjetionici zapravo i nisu obavijeni nekom posebnom tajnovitošću.

„Jesu đavla. Nema tu tajni“, kaže.

I kad su najudaljeniji – više su nego obični, a radno vrijeme isto je kao u svakoj drugoj firmi. Zapravo, uvjerava me Mimo, svi su isti; veći ili manji, bliži ili udaljeni, neki s više skalina, neki s manje, neki na struju, a nekad davno na petrolej. Tako je sve počelo, 1973. godine s petrolejem na viškoj Stončici.

„Prvo su se punile flaše petroleja, onda se je pumpa zrak, pa se palija grijač na feralu. Puno posla, ali život je bija odličan. Bolji nego na moru“, primjećuje Mimo.

Nakon tri godine života na Visu, svjetionik Sušac bio je sljedeća postaja. Dugih dvanaest godina i dva mjeseca.

„Penja san se na 82 metri visine s kantama petroleja. Svaki misec užaja san iznit na vrh hiljadu litara“, opisuje Mimo svakodnevnu svjetioničarsku obavezu. Stončica, pa svjetionik Sušac, potom Tajer, Babac, Ražanj, Grujica, Veli Rat, Blitvenica, Pokonji Dol kod Hvara, Puntamika, Rivanj, i napokon ga je posao odveo na svjetionik na rodnom Viru odakle je, opet, odlazio na zamjene uzduž Jadrana.

„Nisan ja tu bija ka drugi svjetioničarov. Mislin, jesan, ali san više užaja odlazit na zamjene. Tu ionako nije bilo puno posla. U to vrime sve je bilo automatizirano“, kaže.

Kad nije bilo jakog vjetra ili obaveza, otišao bi svojom batanom na kraj, u suprotnom bi mu društvo pravio mali televizor na 12 volti.

„Uvik je bilo slobodnog vrimena za poć na more i ribariti. Kad san bija bez obavez, otiša bi zimi na lignje, il na ribe u lito. A jednom san batanom došaja s Dugog otoka za tri sata“, hvali Mimo svoje pomorske vještine.   

Mimo salutira začuđenim radnicima

Skaline virskog svjetionika

U ovom trenutku evociranja uspomena na davne svjetioničarske dane, primjećuju nas radnici „Ciglenečkog“ i „Čičvarde Šindije“ koji uređuju okoliš, pa s memoaristike prelazim na dijalošku formu.

- Kapetan svjetionika došao je u inspekciju – obraćam se začuđenim ljudima. Lucidni Mimo prihvaća igru, salutira, pa nastavlja gdje je stao.

- Bilo je svakakvih riba, jedanput i ovolika – širi ruke pokazujući brancina od najmanje 5 kila.

- A vi ste, barba, živjeli ovdje? – pita jedan naivac. 

- Esss, da živija… Prije nije bilo vako. Tu je na južnjoj strani bila šikara – objašnjava Mimo prstom pokazujući na red fino obrađenih kamenih blokova. Desnu ruku šeretski je naslonio na zid rezidencijalnog objekta pozirajući poput filmskih glumaca iz pedesetih, dok su se oko njega okupljali znatiželjnici. Odjednom se pojavila i Ivana koja radi hortikulturu, i u svakoj drugoj prilici ova stručnjakinja intenzivnog i komercijalnog uzgoja kultiviranih biljaka izazvala bi pažnju, ali ne i sada. Mimo je bio zvijezda dana. 

Brancin je imaja 5-6 kili, pokazuje Mimo

- Koliko san ja tu skalinov napravija. Nisan ih na Viru izbroja, ali znan da je na Velom Ratu bilo 185 skalinov. Veli Rat i Savudrija su imali najveće kule – prisjeća se.

Nastavljamo ophodnju do ulaza u Lanternu diveći se kruškama iz vrta koje ljepotom prkose buci postavljanja pločica u wellnessu. Ivanu kao da je opčinila elegantna bjelina Mimove svjetioničarske šapke, pa nas slijedi u stopu. Da je se riješim, predlažem fotografiranje s Mimom.

- A vi ste, barba, živjeli ovdje? – pita Ivana.  

- Esss, da živija… Prije nije bilo vako. I na sjevernoj strani bila je šikara – objašnjava Mimo prstom pokazujući na red fino obrađenih kamenih blokova ispred ulaza.  

Ivana koja uređuje hortikulturu i Mimo

Već smo u Lanterni. Sjećanja ponovno pristižu iz polutame predsoblja.

Vraćamo se šezdesete kada je Mimo bio mladić zaposlen u riječkom brodogradilištu „3. Maj“. Šezdeset i šeste u Rijeci je upoznao lijepu i vrijednu Ličanku, Desanku Jakšić, s kojom se oženio i vratio na Vir. Desanka, u vrijeme udaje devetnaestogodišnja djevojka, a sada 65-godišnja gospođa Radović i majka njihove 45-godišnje kćerke Sandre te baka 23-godišnjem Marinu Radoviću, nepogrešivo pamti sve detalje iz njihovog života. Precizno opisuje selidbe s otoka na otok ili kopno, sa svjetionika na svjetionik, pa su poput nekih morskih nomada Radovići neprekidno bili u pokretu.

„Kako se stalno dežuralo na petrolej, bilo je dosta posla, pa sam i ja morala pomagati suprugu“, govori gospođa Desanka. Dok je ona bila u poslu uz Mima, njihova kćerka Sandra igrala se s prijateljicama, ili bi vrijeme provodila s obitelji Viranina Zvone Čepića – kao na Sušcu gdje su službovali zajedno. No, kako sam već napisao, Mimo nije počeo kao svjetioničar.

Radio je na antikoroziji u brodogradilištu „3. Maj“, godinu dana i na maloj obalnoj plovidbi brodogradilišta „Cres“, pa onda i kao mornar četiri godine za dubrovačku „Atlantsku plovidbu“. S njom je prošao cijeli Mediteran, Crno more, doplovio do udaljenih porta u Rusiji, i sve to kao v.d. kormilar.

„Nisan tija polagat za kormilarov, jer san znaja da neću dugo navigat“.

No, i kao vršitelj dužnosti kormilara Mimo je bio vrstan, pa su ga eventualne nezgode zaobilazile u širokom luku, otprilike u istom rasponu u kojemu je jednom prilikom oplovio drugu najjužniju točku afričkog kontinenta, Rt Dobre nade.

„Sve zavisi ko je na kormilu, a ko je na mostu od pilotov. Kad uvažaš brod, moraš slušat sve njihove komande. Samo jednom nisan poslušaja pilotov kod Rta Dobre nade. Iša san na svoju ruku, a da nisan, bili bi pošli u brdo“, prisjeća se izbjegavanja udesa, te bespuća nepreglednog i uvijek valovitog mora.  

Iz mladosti: Mimo na dužnosti

„Atlantik je uvik uzburkan, ali mi smo bili toliko spori da nam ni valovi nisu smetali. Svon forcon brod je vozija 11 milja, a imaja je 150 metri i 15 hiljada tona. Vozili smo i pamuk i grbun i svakog vraga. Sve vrste tereta. To su bili brodi lutalice, pa koji teret nađe – to i vozi“.

Sve u svemu…

„Odličan je bija život na moru, ali samo za onoga komu more ne smeta. Meni je malo smetalo na velikom brodu, zato nisan tija ostat. More smeta i onome ko je strašljiv. Neka njanka ne izlazi na more“, poručuje Mimo, iako je današnje uvjete plovidbe teško usporediti s nekadašnjima. Danas mornari jedva i vide more, a kamoli porat.

Cvitarom protiv buke

Brzi pogled po predsoblju i dnevnom boravku rezidencijalnog objekta Mimu otkriva drukčiji raspored prostorija od onoga u vrijeme njegovog službovanja. Nešto je, ipak, ostalo isto.

- Tu je bila gusterna – govori Mimo i prstom pokazuje na uski prolaz uz podnožje stepeništa. Jedan radnik klima glavom, pa Mimo nastavlja izlaganje.   

- Ode san bija kući, a nisan kući. Pješke bi dolazija i odlazija. Nije bilo ceste, nego preko brda uz okolnji put. Nisan imaja biciklo, a nisan ni znaja vozit. A kad ostariš, ko će onda učit vozit? – pita se.                     

Stečene navike teško se napuštaju, pa i danas Mimo svakodnevno pješke pregazi oko 15 kilometara. Od Lozica do Sela, đir-dva okolo uz boćalište, pa nazad. Sve u nekom životnom krugu. Unutar tog kruga, jedan je tragični događaj obilježio život lozičke obitelji Radović. Nesretnim slučajem izgubili su 7-godišnjeg sina Antu. Došao je tijekom školskog raspusta na otočić Tri Sestrice, uplašio se aviona koji su nadlijetali otok i život mu se zauvijek ugasio u morskim dubinama.

„Ne znan točno šta se dogodilo: je li pao u more od straha pa se utopio, ili mu je prije otkazalo srce… Kad se izgubi dite, od tuge se čovik nikad ne može oporavit. Srce mi je ostalo na Rivnju“, tužno priča Mimo. 

Prije nije bilo vako, prisjeća se virski lanternist

Penjemo se dalje stepeništem Lanterne smetajući radnicima „Ciglenečkog“. Mimo ih pozdravlja i sjetno gleda unutrašnjost. Obilazimo sobe, kupatila i usku terasu s koje gledamo na more. Iz daljine zajedno s morskim valovima nadiru mirisi i zvukovi mladosti, jer kakav bi to bio životni krug, kada u njemu ne bi bilo i veselja?

„Za nas virske mladiće i divojke sviranje i plesanje kola bila je jedina zabava. Igrali smo od kamena do kamena, skakali ka vragovi isprid stare gostione i zadruge. Tu smo užali igrat i na boće“, govori.

Sjetne melodije iz mladosti polako se gube potisnute grubim brujanjima kutnih i drugih brusilica. Kao iz inata, Mimo iz sjećanja vadi cvitaru. Drži je jednom rukom između palca i kažiprsta, drugom podupire njezin vibrirajući efekt nadglasavajući stvarnost radova na Lanterni.

„Znaja san svirat još ka mladić. Nekad bi svira neku pismu, a nekad samo onako da ubijen vrime. Svira bi i na Lanterni kad bi mi bilo dosadno“, kaže.

Završili smo obilazak.

S druge strane Bandire

Vraćamo se prašnjavim Renaultom uzbrdo prema Lozicama, ovog puta novim biciklističkim stazama uz podnožje Bandire, i razmišljam o vječnosti. Unazad stotinjak i više godina za sve generacije Virana svjetionik je bio dio identiteta otoka. Stari svjetionik na Rtu Vrulja odavno je zarastao u spomenički baštinu, novi je izgrađen na mjestu sadašnjeg rezidencijalnog objekta, pa obnovljen nakon rušenja, i sada opet renoviran kao jedinstveni turistički simbol novih virskih generacija.   

Moj suputnik, 69-godišnji Lozičanin Šime Radović kojega svi Virani, pa čak i djeca, znaju kao Mima, razmišlja naglas o istim stvarima.

„Eh, moj su pokojni otac i stric zvani Ringo zidali Lanternu. I neki drugi Virani su radili na svjetioniku“. 

Mimo i gospođa Desanka ispred obiteljske kuće u Lozicama

Dok se približavamo Lozicama, prvi put s druge strane gledam na podnožje Bandire. Sunčane zrake zlate i obasjavaju nježne okolne bregove ispresijecane kamenim nizovima. Leptiri treperavo nadlijeću makiju i aromatično bilje, mužjaci cvrčaka imaju previše energije pa stružu ritmičke i prodorne zvukove, nešto poput cvitare, dok neka ptičurina lukavo nadlijeće oko čupavog grma.

„Orao! Vidija je zeca“, govori mi Mimo.

Trenutak poslije, ptičurina se obrušila za žbun, pa nestala u njegovoj razgranatoj podlozi. Žbun se prelio u krajolik koji nam prpošno otkriva plavetnilo morskog kanala. 

Vratili smo se u Lozice… 

Nježni bregovi u podnožju Bandire ispresjecani kamenim nizovima

Virski Maradona

Sjedim u automobilu parkiran kod Višnjika s mislima na proteine kojima se ubijam već mjesec dana. Dan je vruć, sparan i predug već cijelo jutro. Zvoni mi mobitel. Broj 207.

- Znaš ko je na Viru? – pita me. Briga me, pomislim. Ipak pitam …

- Ko?

- Ne’š virovat.

Moram, takav je posao, opet pomislim.

- Maradona! – dramatičan je glas s druge strane. – Imam i sliku, dodaje.

- Šalji – kažem, i za pet minuta sam uz računalo. Stvarno, Maradona!

Besplatno na Lanterni

Nekih pola sata kasnije prilično nabrijan već sam parkiran ispred agencije. Tu su na slici Jakov i Maradona bili zagrljeni, a po posljednjim informacijama zadnji put je viđen na kavi, nakon što se buggyjem vozikao po otoku. Trčim do mjesta ukazanja, kod Kapovićevog kafića, i pitam zbunjenu konobaricu:

- Gdje je otišao?

- Ko?

- Maradona.

- Koji je to?

- Malen, tamniji ten, Latino faca, crna kosa i brada, lanci, tetovaže…

- Ne znam. Tek sam došla.

Uzimam broj od Danijele, ona je radila jutarnju smjenu, pa ponavljam ispitivanje.

- Malen, tamniji ten, Latino faca, crna kosa i brada, lanci, tetovaže…

- Aaaa, bio je jedan sličan.

- Što je pio, s kim je bio, gdje je otišao?

- Puno me pitaš – zaključuje Danijela razgovor.

Okrećem 207. Saznajem kako Mali zeleni vozi bijeli Caddy sa zatamnjenim staklima i njemačkim registracijama, i da ga Jakov i Dare bjesomučno traže po Viru. Agencijske

cure Ivana i Tanja također. Vijest se polako proširila po Viru, od vidioca do Jakova,

preko Jakova do mene, od mene do Ane, od Ane do dopisništva „Slobodne“…

Panika je u redakcijama.

Već sam na Mulu kod Tonćija, pa u „Kotarini“ kod Mirka. Dolaze Dare i Jakov. Palim diktafon. Za početak, dobra priča su i vidioci. Dare i Jakov su se raspričali.

Zvoni mi mobitel. 204.

- Našle su ga! One sada idu prema njemu, pokušavaju te dobiti na mobitel – uzbuđen je glas s druge strane službenog iPhonea.

- Di je? – pitam.

- Negdje u Lučici. Daj im reci da mu ponude Lanternu besplatno, dva tjedna najmanje. Imaju prospekte…

Kakva čast! Rukovanje s nogometnim božanstvom

Maradona govori njemački

Lučica je bila mirna, idealna za kupanje. Vrijeme vruće i sparno. Kupača oko dvadesetak. Oko jednog, mala gužva. Crna, poluduga, gusta i kovrčava kosa zabačena iza uha otkrivala mu je ljubav prema osamdesetima, a prosijeda brada, iako utisnuta ispod velikih sunčanih naočala koje su skrivale veći dio lica, poznati portret. Rećina je bila na lijevom uhu, preko desnog ramena razmetala se tetovaža Che Guevare, a srebrni lanci s križevima i raspelima oko vrata otkrivali su drskog i kontroverznog

Argentinca. Majko mila, pomislim, i vadim foto-aparat.

Maradona je miran, ljubazan, potpisuje autograme, pozdravlja rukom. Prilazi mu Ana, pokazuje na mene i govori kako sam ja najveći fan.

- Od malena navija za Argentinu – dodaje.

Maradona nema pojma što mu Ana govori, ali pruža ruku i dopušta fotografiranje.

- Ola!

- Thank you, Diego – kažem, pa pregledavam fotke.

- Kakav je ovo kadar? Gdje su mi noge? Kako ću ovo razviti i staviti na zid? – zlovoljno prigovaram, dok se Maradona neumorno fotografira s kupačima na Lučici. Što je više znatiželjnika, to je vrijednost fotografije manja, mislim u sebi. Doznajem kako su Ivana i Tanja odradile posao i intervjuirale menadžera herr Otta, jer Maradona nije bio raspoložen, pa saznale kako je zadovoljan s Virom, sviđa mu

se mediteranska kuhinja, more mu je čisto ko suza, uskoro će u Zadar gledati reprezentaciju Hrvatske na Euru, svratit će na Zrće, otići do Nina, Bola i Dubrovnika, a Veko će sutra napraviti party.

Dare se fotografirao s Diegom

Već sam u prostoru agencije i pokušavam prebaciti fotografije na računalo. Po običaju ne ide, pa intervjuiram Tanju. Ivana se vratila na Lučicu po naočale, i po još koje

pitanje za Maradoninog menadžera.

- Stvarno je bio ljubazan. Čak nas je poljubio i zagrlio, slikao se s prospektima i brošurama, pitao nas kako se zovemo i čime se bavimo. Ponudile smo mu besplatno ljetovanje na Lanterni, ali kaže da je cijelo ljeto zauzet. Doći će možda sljedeće godine, rekao nam je, ali čim je vidio da dolaze novinari nestalo mu je dobro raspoloženje – priča mi Tanja.

- Novinari sve pokvare – dodajem samoironijski, ne sluteći istinu koja će se sa zvukom Marimbe na službenom iPhoneu početi otpetljavati.

- Jel’ Maradona govori njemački? – pita me Ana koja je ostala na Lučici.

- Njemački? Ne govori ništa osim španjolskog i talijanskog. Možda natuca engleski – stručno objašnjavam činjenice iz života nogometnog boga.

- Čula sam ga da s menadžerom priča na njemačkom. To nije Maradona. Nema ni Castrovu tetovažu na nozi – priča dalje Ana.

Tanja i Ivana s Diegom

Maradonin dvojnik

Brzinom munje surfam i gledam fotografije Maradone. Ima Castra na lijevoj nozi.

- Maradona ima Castra, ali tetovaža se može skinuti – ne dam da mi Ana pokvari sreću. U isto vrijeme Dare i Jakov u društvu kupača i pridošlih fotografa ushićeno gledaju kako virski Maradona pimpla loptom, žonglira kao da se rodio s njom, prevrće je po nogama, ramenu i – rukama.

Maravillosamente! Mágico! Milagrosamente! Por arte de magia! – pisao bi kolega Amigo Magdić. Samo je Maradona imao magiju u lijevoj…

Lijevoj?

- Ovaj igra desnom – neumoljivo kaže Ana.

- Je, je, rekao je to i Ivanin dečko. On ga je vidio ujutro na Lučici kako igra desnom i odmah je rekao da to nije Maradona – upleće se Tanja.

Care daj loptu! - viče Diego

U međuvremenu pred agenciju stižu svi: Ana, Jakov, Dare, Ivana, Adela koja mora prebaciti fotografije na računalo ali nema kabel, i Sani kojega sam zadužio da snima

Maradonu dok sam pokušavao prebaciti fotke. Pokazuje mi fotke naslovljene „virski prizori“ na kojima je Maradona u tragovima, ali kupaćih tangi i bikinija kol’ko hoćeš.

- Ukucaj Maradonin dvojnik – kažem Ivani koja je kod računala.

Otvaraju se slike Maradone kojega smo vidjeli na Viru.

Malo bucmastiji obrazi, drukčije uši i uočljivo deblje usnice. Abi Atici, alias Diego, Turčin iz Njemačke. Uzbunio je Allianz arenu u Münchenu i prevario barem

66 tisuća gledatelja na stadionu. Ima svoju web-stranicu, reklamira neka osvježavajuća pića i tvrtku kojoj je vlasnik, valjda, herr Otto, vlasnik kuće na Viru.

- Odma sam ja zna da to nije Maradona.

- I ja isto, nešto mi je falilo – čulo se sa svih strana.

- Ma, kupio je Vranac od 20 kuna na akciji u „Konzuma“, to ne bi pravi Maradona – pravim se i ja general poslije bitke. Dare još ne može vjerovati, kao i ja već je vidio svoju fotku s Maradonom na zidu. Jakov ne izgleda dobro. Utučenost mu prelazi u zelenu boju. Ana razuvjerava redakciju u već gotovu stvar i senzaciju. Ja se tješim da je i Abi dobra priča.

Dok polako spremam opremu, Virom juri reporterski automobil HRT-a.

Čuli su da je Maradona na Viru.

Intermezzo iz Dombóvára

Prve ranojutarnje zrake sunca rastjerale su maglu otkrivajući ravničarski pejzaž Mađarske. Na granici smo. Ispred nas na prijelazu s rampom jedan je autobus, također zadarskih registracija.

„Paška gimnazija“ – kaže Lulić s patosom, kao da je u pitanju paški sir, čipka, NLO ili neka druga posebnost susjednog otoka. Mađarski policajci zadržavaju nas skoro cijeli sat, pa napokon nastavljamo put. Koristeći blagodati autoputa, paška gimnazija je valjda već u Budimpešti dok se mi vrtimo po tko zna kojem rotoru na sporednim putovima prema Dombóváru. U autobusu je veselo. 

Lulić primjećuje pun autobus gimnazijalaca s Paga

  „Pođi sa mnom na Viiiir, što je moje bit će tvoje“, vrti se pjesma s CD-a. Stiže Marinov komentar iz pozadine: „Bolje bi bilo – što je tvoje bit će moje“.

Kako bilo, nakon cjelonoćnog puta, čekanja na granici i truckanja posred nezanimljivih prizora polja šećernih repa i kukuruza, stižemo u Dombóvár. Helenin KUD s veteranima „Mornara“ smjestio se u preuređeni đački dom, službena virska delegacija u hotel „Európa“ kod lječilišta Gunaras, a nas desetak na staro mjesto – u hotel „Dombóvár“, ili „Szálloda és Étterem“ kako je podnapisan na pročelju zgrade.

Inače, spomenuta „Európa“ ne nosi slučajno ime starog kontinenta i Unije. Jednim je dijelom financirana iz sredstava EU fondova, pa je valjda u znak zahvalnosti prema EU hotelu dodijeljeno europsko ime, što je inače rijetkost u Mađarskoj. Gotovo su svi natpisi na ulicama, trgovima, zgradama, institucijama ili obrtima na mađarskom jeziku i nazivlju, bez manje ili više upadljive primjese i utjecaja anglizama ili germanizama. Étterem je restoran, szálloda és étterem znači hotel i restoran kao u slučaju našeg hotela, a imena restorana, kafića i obrta gotovo su uvijek – mađarska. Ako primjerice uđete u patiku naziva Cipő, nećete naći na dućan s cipelama ili patikama, već na ljekarnu s ortodontskim aparatima. Drugim riječima, poznavanje bilo kojeg stranog jezika nema prevelikog efekta u ruralnoj Mađarskoj, odnosno većem dijelu Mađarske izuzev metropole Budimpešte i većih gradova. Mađari ponešto „šprehaju”, tu i tamo „spikaju”, ali uglavnom govore, pišu i označavaju na mađarskom. Evo, čak i na službenim internetskim stranicama Grada Dombóvára pokušavao sam „linkati“ englesku verziju, ali ne ide.

S druge strane, u hrvatskom jeziku postoji dosta posuđenica i usvojenica iz mađarskog jezika za koje, kao i u većini drugih kolonijalno-jezičnih slučajeva, nismo našli odgovarajuće jezične zamjene. Beč, bitanga, bunda ili cipela, čizma, čopor, gulaš, karika, lopov, lopta, mačka, pandur, soba, tabla, teret, šator i brojne druge riječi, usvojili smo iz mađarskog jezika. Čak je i slavni „Hajduk“ udomaćio svoje ime i značenje iz mađarskog, a nemoćno objašnjenje naših jezikoslovaca kaže kako nemamo bolje riječi, dok bi one koje bi mogli „skockati“ na brzinu zvučale kao da su ispale iz Brixyjevog prijevoda „Alan Forda“ ili jezikoslovlja iz 19. stoljeća. 

Koliko je to dobro ili loše, drugi je par cipela – rekli bi Mađari.

Sreća u nesreći

Noćni Dombóvár

Uskoro se pridružujemo našim mađarskim prijateljima na njihovoj „underground sceni“, odnosno odlazimo na marendu u prostrani i dugački podrum na koji metar ispod zemlje nedaleko od hotela „Dombóvár“. Kao i svaki put, čeka nas papreni gulaš. Mađari ga za našu ljubav ublažuju zaprškom od horgoške paprike koja mu daje intenzivno crvenu boju i relativnu slatkoću, ali „tona“ papra ispod te slatko-masne naslage podmuklo vreba na želudac. Ipak, glad ne pita… Odnosno, pita me pivač Frane nakon punog pijata gulaša što se kasnije može očekivati. Određeni problemi, stručno dodajem.        

Malo kasnije nalazimo se kod spomen-ploče Franji Vlašiću koju su naši prijatelji iz hrvatske samouprave Dombóvára podignuli prošle godine. Vlašić se 1766. godine rodio u Dombóváru i bio je barun, hrvatski ban i pokrovitelj hrvatskog narodnog preporoda. Iako je Vlašić ondašnjoj mađarskoj politici predstavljao „trn u oku“ jer im je, među ostalim, uz lukavu manevarsku podršku cara Ferdinanda uspio onemogućiti uvođenje mađarskog jezika u javni život Hrvatske, danas pušu neku drugi politički vjetrovi pa je Vlašić i od službenih mađarskih vlasti u Dombóváru priznat kao zajednički velikan. Gradonačelnik Dombóvára, njegov zamjenik, predstavnici hrvatske samouprave u Mađarskoj s nekoliko razina, predstavnici hrvatskog konzulata iz Pécsa ili Pečuha, dombóvárski župnik, predstavnici drugih manjinskih samouprava iz Dombóvára i virska općinska delegacija, ponovno su dali stavljanju vijenaca ispod spomen-ploče službenu težinu. Zapivala je u uvodu i klapa „Vir“, pa se potom predsjednik hrvatske samouprave i naš ljubazni domaćin Gábor dao na paralelno čitanje svečanog govora i simultano prevođenje.

„Ima tri stranice gusto tipkane“, čulo se.   

Na ovom mjestu dogodila se – sreća u nesreći. Usred govora odjednom se začulo kratko hropljanje i mrmljanje. Župnik iz Dombóvára, koji je sjedio na stolici u hodniku uvučenom na ulazu zgrade, odjednom se srušio. Došla su i ambulantna kola, no srećom, sve je prošlo bez težih posljedica osim ozbiljnih liječničkih upozorenja nesretnom župniku kako o vlastitom zdravlju mora voditi više računa.

„Sam pokriva nekoliko župa. Radi neprestano bez odmora i godišnjeg, a za nas Hrvate uvijek ima vremena i dobre volje“, kaže dobri Gábor.

Eto, na kraju je sve srećom dobro završilo, pa su pod dojmom (ne)sretnog događaja i naši ljubazni domaćini skratili prvi program. No, tu ljubaznost morali smo im uzvratiti.

Nije bilo težih posljedica za župnika

Sve po pravilima struke

Zapravo, uzvratili su im veterani „Mornara“ osvježeni s nekolicinom juniora na malonogometnom igralištu gimnazije u Dombóváru čija izraubovana umjetna trava, osim osvježavajućim koloritom, više daje na tepih nego na travnjak. U takvim uvjetima, idealnima za igru – kako bi to napisali sportski žurnalisti, bolje su se snašli domaći. Iako se virskim veteranima na prijateljskim utakmicama s Mađarima gotovo uvijek omakne pretjerano rezultatsko čašćenje, časnu i džentlmensku namjeru prijateljskog popuštanja ipak ne treba dovoditi u pitanje. Samo dan kasnije na velikom travnjaku u Garešnici bili su još ljubazniji, iako, opet, nitko objektivan ne može osporiti virsku dominaciju u vlastitom šesnaestercu.

Čak smo, da velikodušnost prema prijateljima ode na još veću razinu, namjerno zapucali jedanaesterac tradicionalno kriveći za promašaj suca, grbavi teren i slične stvari uobičajene iz HNL-a. Eto, i sâm sam se, poput sportskih žurnalista, na ovom mjestu poistovjetio s Klubom o kojemu pišem.         

Vratimo se zbivanjima iz Dombóvára.

Nakon malonogometnog sraza počastili smo se pizzom i pićem u restoranu gradskog stadiona u Dombóváru. Teško je ne primijetiti koliko je spomenuti restoran dizajnerski napredovao od prošle godine. Jedan njegov dio, izvučen prema igralištu, nekad je bio tek skup stolova i stolica natkriven šatorskim svodom, a sada nas je dočekao lijepo uređeni restoran natkriven po „pravilima struke“, kako bi to Marasović rekao. Uz to je prostran, čist, ima ljubazno osoblje, brzu uslugu i iznimno je jeftin. Jest da je pizza imala okus toplog sendviča, ali tko zna kako bi Mađari komentirali naš pokušaj spravljanja srnećeg gulaša. Uostalom, najesti i napiti veću skupinu Virana s Vira, Virana iz Zadra te prijatelje Vira iz svih krajeva svijeta plus izvjestitelja, i to za samo 250 kuna, pothvat je kakvim se ne mogu podičiti naši restorani. Možda bi jedino Mile iz „Kotarine“ uspio nešto slično, ali i njega bi u ovim recesijskim vremenima zaustavio napor novog voditelja hrane i pića Bašića da decentno i dodatno ukrašavanje jela prati odgovarajuća cijena. 

Sljedeće po protokolu bio je odlazak u Grad, odnosno na proslavu Dana Grada Dombóvára. Stiješnjen pritiskom virskog HSLS-a i HDZ-a, ili između predsjednika Vijeća Radovića i njegovog zamjenika Glavana na zadnjem sjedištu općinskog VW-a, razmišljao sam o jednoj ranijoj prigodi u Budimpešti, kada sam stiješnjen između načelnika Kapovića i predsjednika Radovića – također na zadnjem sjedištu istog prometala – razmišljao o njegovanju prijateljskih odnosa s Mađarima. Izbor riječi poput „njegovanje“, „odnos“ ili „zadnje sjedište“, nije nudio privlačnu sliku mog –položaja. Ops…

Broj koji ste nazvali je isključen

Lijepo, decentno i svečano. Tako je bilo na proslavi Grada Dombóvára, kao i u dvorani Doma gdje su nastupili Virani. Prvo KUD-ovci, potom klapa „Vir“. Nakon lijepe večere, službena virska delegacija nastavila je druženje s kolegama iz Dombóvára, neki su otišli u noćni život, a neki na spavanje. Trebalo je prikupiti energiju za sutrašnji dan.   

Opet smo u autobusu. Putujemo prema Garešnici gdje nas očekuju predstavnici prijateljskog Grada i svečani program. Po dogovoru, stajemo u Kaposváru radi šopinga, i učas smo se razmiljeli kao rakova djeca. Lenko i ja idemo do „Tesca“ promijeniti kune u forinte, pa za 150 kuna dobivamo nešto sitno iznad 5 tisuća forinti. Dovoljno za par kutija cigareta, neke sitnice u „Lidla“ i kavu. Općinski VW Passati odlaze dok se mi još okupljamo oko autobusa. Podne je i kvarat i svi smo tu, osim gospođe Vojne. Autoritetom predsjednice KUD-a Helena utipkava broj njezinog mobitela.

Stiže Vojna nakon pola sata kašnjenja

 „Broj koji ste nazvali je isključen“, kaže Vojnina mobilna tajnica. Podne i po. Svjetioničar Mimo vrti se po sicu, nervozan je. Ura manje kvarat i Vojna stiže s najlon-kesama. Damski se ispričava na kašnjenju od pola sata, što bi omekšalo i najtvrđa srca, ali ne i Mima.

Upliće se sportski direktor Zvone: „Nije narod kriv, kriv je Živko“.

Mimo ne odobrava ovu opasku svog suputnika i do Garešnice ga slušamo u raznim verzijama: ljutog, nervoznog, raspjevanog, veselog, s citarom i bez nje, te napokon stižemo pred hotel „Garić“. Svima je laknulo, ali moram primijetiti kako neiskusnoj virskoj mladeži i virskim damama nije bilo ni na kraj pameti kakvi su kapaciteti starog morskog vuka te kako do Vira imamo još cijeli dan plus povratak kući.

Hotel „Garić“ je renoviran i potpuno uređen, i to nije niti iz daleka mjesto kao prošle godine. U centru Garešnice ovaj hotel s tri zvjezdice nudi 12 jednokrevetnih i 14 dvokrevetnih soba, ili taman toliko da se udobno smjesti naša ekspedicija.

Nakon smještaja i brzog ručka, idemo na utakmicu veterana. Pokazujući gospodske manire, pojačali smo domaće iz Garešnice šoferom autobusa i vođom puta što je odmah dalo rezultata: 1-0, pa 2-0, pa 3-0… No, bilo bi manje da se vratar Buškulić prilikom jedne panterske intervencije nije ozlijedio skidajući gromovit šut gradonačelnika Žuneca, i dok je tako ozlijeđen ležao na travnjaku domaći su poentirali otkrivajući dotad skriveni talijanski nogometni princip – važan je rezultat. 

Da nisi prešao centar – naređuje Živko

Da „Mornarima“ takva stvar nije niti na kraj pameti, pokazali su prilikom izvođenja pošteno odglumljenog i dosuđenog jedanaesterca. Jedan mladac pokušao je što prije izvesti penal i smanjiti rezultatsko vodstvo veterana iz Garešnice, ali je brzo ukoren i zamijenjen drugim izvođačem, veteranom Kapovićem, nakon efikasne akcije sportskog direktora Čepića. 

Što se dalje događalo, već smo opisali, ali nismo spomenuli kako su na sramotu juniora veteranskog Kluba, lopte nakon utakmice nosili najstariji i najugledniji – predsjednik Vučetić i vijećnik Glavan.

Do kraja večeri opet se plesalo, pivalo i zabavljalo, a sutradan na putu do Vira pivalo se i u autobusu, iako niti jedna institucija jezika i pjesništva ne poznaje sadržaj i dijalekt na kojemu je Mimo uz podršku sportskog direktora Čepića opjevao ovaj događaj.