Dok
se mojim Renaultom strmoglavo spuštamo prema virskom svjetioniku, razmišljam o prolaznosti
prednjih ležajeva i amortizera na čiju me dotrajalost upozorava automehaničar.
Moj suputnik, 69-godišnji Lozičanin Šime
Radović kojega svi Virani, pa čak i djeca, znaju kao Mima, razmišlja naglas o drugim stvarima.
„Eh,
nekad je sve ovo bilo puno kamenov, zaraslo i neprohodno. Jedva si moga nogon
kročit“.
Zaista,
put prema Lanterni odnedavno je lijepo očišćen, poravnat i utaban. Sve što je bilo
divlje i samoniklo nekako je pripitomljeno i uredno podsječeno, šikara
podšišana, panjevi izvađeni, a kažu svjedoci kako je i barem 300 poskoka humano
preseljeno sa staništa oko Lanterne prema vječnim lovištima.
„Amen“,
dodaje Mimo.
S batanom za tri sata
Dolazimo
pred Lanternu koja je u oblaku dima zbog moćne freze što ruje oko starog borića.
Nedavno ga je Brane Begonja frizirao, pripremajući teren za
buduće hortikulturno uređenje. Najmanje dvadesetak radnika predano kopa,
zalijeva smjese, prenosi daske i materijal, vari, brusi, ukucava brukve i sve
što se inače radi kada se uređuje budući rezidencijalni objekt s dodatnim
wellnessom. Iako je barem 35 Celzijusa u hladu, bauštela je žestoka kao da su
radnici „Geo opreme Ciglenečki“ dobili plaće.
Mimo ispred virske Lanterne |
Mimo
vadi svjetioničarsku šapku iz sedamdeset i treće, od prije nosi majicu
„Plovputa“, pa krećemo u svečani obilazak Lanterne. Za Mima je to sentimentalni
trenutak, povratak na mjesto na kojemu je prije dvanaest godina okončao
karijeru lanterniste prije nego je zbog bolesti otišao u prijevremenu mirovinu.
On je posljednji čuvar najvećih tajni virske Lanterne, iako me uvjerava kako
svjetionici zapravo i nisu obavijeni nekom posebnom tajnovitošću.
„Jesu
đavla. Nema tu tajni“, kaže.
I
kad su najudaljeniji – više su nego obični, a radno vrijeme isto je kao u
svakoj drugoj firmi. Zapravo, uvjerava me Mimo, svi su isti; veći ili manji,
bliži ili udaljeni, neki s više skalina, neki s manje, neki na struju, a nekad
davno na petrolej. Tako je sve počelo, 1973. godine s petrolejem na viškoj
Stončici.
„Prvo
su se punile flaše petroleja, onda se je pumpa zrak, pa se palija grijač na
feralu. Puno posla, ali život je bija odličan. Bolji nego na moru“, primjećuje
Mimo.
Nakon
tri godine života na Visu, svjetionik Sušac bio je sljedeća postaja. Dugih
dvanaest godina i dva mjeseca.
„Penja
san se na 82 metri
visine s kantama petroleja. Svaki misec užaja san iznit na vrh hiljadu litara“,
opisuje Mimo svakodnevnu svjetioničarsku obavezu. Stončica, pa svjetionik Sušac,
potom Tajer, Babac, Ražanj, Grujica, Veli Rat, Blitvenica, Pokonji Dol kod
Hvara, Puntamika, Rivanj, i napokon ga je posao odveo na svjetionik na rodnom
Viru odakle je, opet, odlazio na zamjene uzduž Jadrana.
„Nisan
ja tu bija ka drugi svjetioničarov. Mislin, jesan, ali san više užaja odlazit
na zamjene. Tu ionako nije bilo puno posla. U to vrime sve je bilo
automatizirano“, kaže.
Kad
nije bilo jakog vjetra ili obaveza, otišao bi svojom batanom na kraj, u
suprotnom bi mu društvo pravio mali televizor na 12 volti.
„Uvik
je bilo slobodnog vrimena za poć na more i ribariti. Kad san bija bez obavez,
otiša bi zimi na lignje, il na ribe u lito. A jednom san batanom došaja s Dugog
otoka za tri sata“, hvali Mimo svoje pomorske vještine.
Mimo salutira začuđenim radnicima |
Skaline virskog svjetionika
U
ovom trenutku evociranja uspomena na davne svjetioničarske dane, primjećuju nas
radnici „Ciglenečkog“ i „Čičvarde Šindije“ koji uređuju okoliš, pa s memoaristike
prelazim na dijalošku formu.
-
Kapetan svjetionika došao je u inspekciju – obraćam se začuđenim ljudima. Lucidni
Mimo prihvaća igru, salutira, pa nastavlja gdje je stao.
-
Bilo je svakakvih riba, jedanput i ovolika – širi ruke pokazujući brancina od
najmanje 5 kila.
-
A vi ste, barba, živjeli ovdje? – pita jedan naivac.
-
Esss, da živija… Prije nije bilo vako. Tu je na južnjoj strani bila šikara – objašnjava
Mimo prstom pokazujući na red fino obrađenih kamenih blokova. Desnu ruku šeretski
je naslonio na zid rezidencijalnog objekta pozirajući poput filmskih glumaca iz
pedesetih, dok su se oko njega okupljali znatiželjnici. Odjednom se pojavila i Ivana koja radi hortikulturu, i u
svakoj drugoj prilici ova stručnjakinja intenzivnog i komercijalnog uzgoja
kultiviranih biljaka izazvala bi pažnju, ali ne i sada. Mimo je bio zvijezda
dana.
Brancin je imaja 5-6 kili, pokazuje Mimo |
-
Koliko san ja tu skalinov napravija. Nisan ih na Viru izbroja, ali znan da je
na Velom Ratu bilo 185 skalinov. Veli Rat i Savudrija su imali najveće kule –
prisjeća se.
Nastavljamo
ophodnju do ulaza u Lanternu diveći se kruškama iz vrta koje ljepotom prkose
buci postavljanja pločica u wellnessu. Ivanu kao da je opčinila elegantna
bjelina Mimove svjetioničarske šapke, pa nas slijedi u stopu. Da je se riješim,
predlažem fotografiranje s Mimom.
-
A vi ste, barba, živjeli ovdje? – pita Ivana.
-
Esss, da živija… Prije nije bilo vako. I na sjevernoj strani bila je šikara –
objašnjava Mimo prstom pokazujući na red fino obrađenih kamenih blokova ispred
ulaza.
Ivana koja uređuje hortikulturu i Mimo |
Već
smo u Lanterni. Sjećanja ponovno pristižu iz polutame predsoblja.
Vraćamo
se šezdesete kada je Mimo bio mladić zaposlen u riječkom brodogradilištu „3.
Maj“. Šezdeset i šeste u Rijeci je upoznao lijepu i vrijednu Ličanku, Desanku Jakšić, s kojom se oženio i
vratio na Vir. Desanka, u vrijeme udaje devetnaestogodišnja djevojka, a sada 65-godišnja
gospođa Radović i majka njihove 45-godišnje kćerke Sandre te baka 23-godišnjem Marinu
Radoviću, nepogrešivo pamti sve detalje iz njihovog života. Precizno
opisuje selidbe s otoka na otok ili kopno, sa svjetionika na svjetionik, pa su
poput nekih morskih nomada Radovići neprekidno bili u pokretu.
„Kako
se stalno dežuralo na petrolej, bilo je dosta posla, pa sam i ja morala
pomagati suprugu“, govori gospođa Desanka. Dok je ona bila u poslu uz Mima,
njihova kćerka Sandra igrala se s prijateljicama, ili bi vrijeme provodila s
obitelji Viranina Zvone Čepića – kao
na Sušcu gdje su službovali zajedno. No, kako sam već napisao, Mimo nije počeo
kao svjetioničar.
Radio
je na antikoroziji u brodogradilištu „3. Maj“, godinu dana i na maloj obalnoj plovidbi
brodogradilišta „Cres“, pa onda i kao mornar četiri godine za dubrovačku „Atlantsku
plovidbu“. S njom je prošao cijeli Mediteran, Crno more, doplovio do udaljenih porta
u Rusiji, i sve to kao v.d. kormilar.
„Nisan
tija polagat za kormilarov, jer san znaja da neću dugo navigat“.
No,
i kao vršitelj dužnosti kormilara Mimo je bio vrstan, pa su ga eventualne nezgode
zaobilazile u širokom luku, otprilike u istom rasponu u kojemu je jednom
prilikom oplovio drugu najjužniju točku afričkog kontinenta, Rt Dobre nade.
„Sve
zavisi ko je na kormilu, a ko je na mostu od pilotov. Kad uvažaš brod, moraš
slušat sve njihove komande. Samo jednom nisan poslušaja pilotov kod Rta Dobre
nade. Iša san na svoju ruku, a da nisan, bili bi pošli u brdo“, prisjeća se
izbjegavanja udesa, te bespuća nepreglednog i uvijek valovitog mora.
Iz mladosti: Mimo na dužnosti |
„Atlantik
je uvik uzburkan, ali mi smo bili toliko spori da nam ni valovi nisu smetali.
Svon forcon brod je vozija 11
milja, a imaja je 150 metri i 15 hiljada
tona. Vozili smo i pamuk i grbun i svakog vraga. Sve vrste tereta. To su bili
brodi lutalice, pa koji teret nađe – to i vozi“.
Sve
u svemu…
„Odličan
je bija život na moru, ali samo za onoga komu more ne smeta. Meni je malo
smetalo na velikom brodu, zato nisan tija ostat. More smeta i onome ko je strašljiv.
Neka njanka ne izlazi na more“, poručuje Mimo, iako je današnje uvjete plovidbe
teško usporediti s nekadašnjima. Danas mornari jedva i vide more, a kamoli
porat.
Cvitarom protiv buke
Brzi
pogled po predsoblju i dnevnom boravku rezidencijalnog objekta Mimu otkriva
drukčiji raspored prostorija od onoga u vrijeme njegovog službovanja. Nešto je,
ipak, ostalo isto.
-
Tu je bila gusterna – govori Mimo i prstom pokazuje na uski prolaz uz podnožje
stepeništa. Jedan radnik klima glavom, pa Mimo nastavlja izlaganje.
-
Ode san bija kući, a nisan kući. Pješke bi dolazija i odlazija. Nije bilo
ceste, nego preko brda uz okolnji put. Nisan imaja biciklo, a nisan ni znaja
vozit. A kad ostariš, ko će onda učit vozit? – pita se.
Stečene
navike teško se napuštaju, pa i danas Mimo svakodnevno pješke pregazi oko 15 kilometara. Od
Lozica do Sela, đir-dva okolo uz boćalište, pa nazad. Sve u nekom životnom
krugu. Unutar tog kruga, jedan je tragični događaj obilježio život lozičke
obitelji Radović. Nesretnim slučajem izgubili su 7-godišnjeg sina Antu. Došao
je tijekom školskog raspusta na otočić Tri Sestrice, uplašio se aviona koji su
nadlijetali otok i život mu se zauvijek ugasio u morskim dubinama.
„Ne
znan točno šta se dogodilo: je li pao u more od straha pa se utopio, ili mu je prije
otkazalo srce… Kad se izgubi dite, od tuge se čovik nikad ne može oporavit. Srce
mi je ostalo na Rivnju“, tužno priča Mimo.
Prije nije bilo vako, prisjeća se virski lanternist |
Penjemo
se dalje stepeništem Lanterne smetajući radnicima „Ciglenečkog“. Mimo ih
pozdravlja i sjetno gleda unutrašnjost. Obilazimo sobe, kupatila i usku terasu
s koje gledamo na more. Iz daljine zajedno s morskim valovima nadiru mirisi i zvukovi
mladosti, jer kakav bi to bio životni krug, kada u njemu ne bi bilo i veselja?
„Za
nas virske mladiće i divojke sviranje i plesanje kola bila je jedina zabava.
Igrali smo od kamena do kamena, skakali ka vragovi isprid stare gostione i
zadruge. Tu smo užali igrat i na boće“, govori.
Sjetne
melodije iz mladosti polako se gube potisnute grubim brujanjima kutnih i drugih
brusilica. Kao iz inata, Mimo iz sjećanja vadi cvitaru. Drži je jednom rukom
između palca i kažiprsta, drugom podupire njezin vibrirajući efekt
nadglasavajući stvarnost radova na Lanterni.
„Znaja
san svirat još ka mladić. Nekad bi svira neku pismu, a nekad samo onako da
ubijen vrime. Svira bi i na Lanterni kad bi mi bilo dosadno“, kaže.
Završili
smo obilazak.
S druge strane Bandire
Vraćamo
se prašnjavim Renaultom uzbrdo prema Lozicama, ovog puta novim biciklističkim
stazama uz podnožje Bandire, i razmišljam o vječnosti. Unazad stotinjak i više godina
za sve generacije Virana svjetionik je bio dio identiteta otoka. Stari
svjetionik na Rtu Vrulja odavno je zarastao u spomenički baštinu, novi je
izgrađen na mjestu sadašnjeg rezidencijalnog objekta, pa obnovljen nakon
rušenja, i sada opet renoviran kao jedinstveni turistički simbol novih virskih
generacija.
Moj
suputnik, 69-godišnji Lozičanin Šime Radović kojega svi Virani, pa čak i djeca,
znaju kao Mima, razmišlja naglas o istim stvarima.
„Eh,
moj su pokojni otac i stric zvani Ringo
zidali Lanternu. I neki drugi Virani su radili na svjetioniku“.
Mimo i gospođa Desanka ispred obiteljske kuće u Lozicama |
Dok
se približavamo Lozicama, prvi put s druge strane gledam na podnožje Bandire.
Sunčane zrake zlate i obasjavaju nježne okolne bregove ispresijecane kamenim
nizovima. Leptiri treperavo nadlijeću makiju i aromatično bilje, mužjaci
cvrčaka imaju previše energije pa stružu ritmičke i prodorne zvukove, nešto
poput cvitare, dok neka ptičurina lukavo nadlijeće oko čupavog grma.
„Orao!
Vidija je zeca“, govori mi Mimo.
Trenutak
poslije, ptičurina se obrušila za žbun, pa nestala u njegovoj razgranatoj
podlozi. Žbun se prelio u krajolik koji nam prpošno otkriva plavetnilo morskog
kanala.
Vratili smo se u Lozice…
Nježni bregovi u podnožju Bandire ispresjecani kamenim nizovima |