Lanternist s cvitarom

Dok se mojim Renaultom strmoglavo spuštamo prema virskom svjetioniku, razmišljam o prolaznosti prednjih ležajeva i amortizera na čiju me dotrajalost upozorava automehaničar. Moj suputnik, 69-godišnji Lozičanin Šime Radović kojega svi Virani, pa čak i djeca, znaju kao Mima, razmišlja naglas o drugim stvarima.

„Eh, nekad je sve ovo bilo puno kamenov, zaraslo i neprohodno. Jedva si moga nogon kročit“.

Zaista, put prema Lanterni odnedavno je lijepo očišćen, poravnat i utaban. Sve što je bilo divlje i samoniklo nekako je pripitomljeno i uredno podsječeno, šikara podšišana, panjevi izvađeni, a kažu svjedoci kako je i barem 300 poskoka humano preseljeno sa staništa oko Lanterne prema vječnim lovištima.

„Amen“, dodaje Mimo.

S batanom za tri sata

Dolazimo pred Lanternu koja je u oblaku dima zbog moćne freze što ruje oko starog borića. Nedavno ga je Brane Begonja frizirao, pripremajući teren za buduće hortikulturno uređenje. Najmanje dvadesetak radnika predano kopa, zalijeva smjese, prenosi daske i materijal, vari, brusi, ukucava brukve i sve što se inače radi kada se uređuje budući rezidencijalni objekt s dodatnim wellnessom. Iako je barem 35 Celzijusa u hladu, bauštela je žestoka kao da su radnici „Geo opreme Ciglenečki“ dobili plaće.

Mimo ispred virske Lanterne

Mimo vadi svjetioničarsku šapku iz sedamdeset i treće, od prije nosi majicu „Plovputa“, pa krećemo u svečani obilazak Lanterne. Za Mima je to sentimentalni trenutak, povratak na mjesto na kojemu je prije dvanaest godina okončao karijeru lanterniste prije nego je zbog bolesti otišao u prijevremenu mirovinu. On je posljednji čuvar najvećih tajni virske Lanterne, iako me uvjerava kako svjetionici zapravo i nisu obavijeni nekom posebnom tajnovitošću.

„Jesu đavla. Nema tu tajni“, kaže.

I kad su najudaljeniji – više su nego obični, a radno vrijeme isto je kao u svakoj drugoj firmi. Zapravo, uvjerava me Mimo, svi su isti; veći ili manji, bliži ili udaljeni, neki s više skalina, neki s manje, neki na struju, a nekad davno na petrolej. Tako je sve počelo, 1973. godine s petrolejem na viškoj Stončici.

„Prvo su se punile flaše petroleja, onda se je pumpa zrak, pa se palija grijač na feralu. Puno posla, ali život je bija odličan. Bolji nego na moru“, primjećuje Mimo.

Nakon tri godine života na Visu, svjetionik Sušac bio je sljedeća postaja. Dugih dvanaest godina i dva mjeseca.

„Penja san se na 82 metri visine s kantama petroleja. Svaki misec užaja san iznit na vrh hiljadu litara“, opisuje Mimo svakodnevnu svjetioničarsku obavezu. Stončica, pa svjetionik Sušac, potom Tajer, Babac, Ražanj, Grujica, Veli Rat, Blitvenica, Pokonji Dol kod Hvara, Puntamika, Rivanj, i napokon ga je posao odveo na svjetionik na rodnom Viru odakle je, opet, odlazio na zamjene uzduž Jadrana.

„Nisan ja tu bija ka drugi svjetioničarov. Mislin, jesan, ali san više užaja odlazit na zamjene. Tu ionako nije bilo puno posla. U to vrime sve je bilo automatizirano“, kaže.

Kad nije bilo jakog vjetra ili obaveza, otišao bi svojom batanom na kraj, u suprotnom bi mu društvo pravio mali televizor na 12 volti.

„Uvik je bilo slobodnog vrimena za poć na more i ribariti. Kad san bija bez obavez, otiša bi zimi na lignje, il na ribe u lito. A jednom san batanom došaja s Dugog otoka za tri sata“, hvali Mimo svoje pomorske vještine.   

Mimo salutira začuđenim radnicima

Skaline virskog svjetionika

U ovom trenutku evociranja uspomena na davne svjetioničarske dane, primjećuju nas radnici „Ciglenečkog“ i „Čičvarde Šindije“ koji uređuju okoliš, pa s memoaristike prelazim na dijalošku formu.

- Kapetan svjetionika došao je u inspekciju – obraćam se začuđenim ljudima. Lucidni Mimo prihvaća igru, salutira, pa nastavlja gdje je stao.

- Bilo je svakakvih riba, jedanput i ovolika – širi ruke pokazujući brancina od najmanje 5 kila.

- A vi ste, barba, živjeli ovdje? – pita jedan naivac. 

- Esss, da živija… Prije nije bilo vako. Tu je na južnjoj strani bila šikara – objašnjava Mimo prstom pokazujući na red fino obrađenih kamenih blokova. Desnu ruku šeretski je naslonio na zid rezidencijalnog objekta pozirajući poput filmskih glumaca iz pedesetih, dok su se oko njega okupljali znatiželjnici. Odjednom se pojavila i Ivana koja radi hortikulturu, i u svakoj drugoj prilici ova stručnjakinja intenzivnog i komercijalnog uzgoja kultiviranih biljaka izazvala bi pažnju, ali ne i sada. Mimo je bio zvijezda dana. 

Brancin je imaja 5-6 kili, pokazuje Mimo

- Koliko san ja tu skalinov napravija. Nisan ih na Viru izbroja, ali znan da je na Velom Ratu bilo 185 skalinov. Veli Rat i Savudrija su imali najveće kule – prisjeća se.

Nastavljamo ophodnju do ulaza u Lanternu diveći se kruškama iz vrta koje ljepotom prkose buci postavljanja pločica u wellnessu. Ivanu kao da je opčinila elegantna bjelina Mimove svjetioničarske šapke, pa nas slijedi u stopu. Da je se riješim, predlažem fotografiranje s Mimom.

- A vi ste, barba, živjeli ovdje? – pita Ivana.  

- Esss, da živija… Prije nije bilo vako. I na sjevernoj strani bila je šikara – objašnjava Mimo prstom pokazujući na red fino obrađenih kamenih blokova ispred ulaza.  

Ivana koja uređuje hortikulturu i Mimo

Već smo u Lanterni. Sjećanja ponovno pristižu iz polutame predsoblja.

Vraćamo se šezdesete kada je Mimo bio mladić zaposlen u riječkom brodogradilištu „3. Maj“. Šezdeset i šeste u Rijeci je upoznao lijepu i vrijednu Ličanku, Desanku Jakšić, s kojom se oženio i vratio na Vir. Desanka, u vrijeme udaje devetnaestogodišnja djevojka, a sada 65-godišnja gospođa Radović i majka njihove 45-godišnje kćerke Sandre te baka 23-godišnjem Marinu Radoviću, nepogrešivo pamti sve detalje iz njihovog života. Precizno opisuje selidbe s otoka na otok ili kopno, sa svjetionika na svjetionik, pa su poput nekih morskih nomada Radovići neprekidno bili u pokretu.

„Kako se stalno dežuralo na petrolej, bilo je dosta posla, pa sam i ja morala pomagati suprugu“, govori gospođa Desanka. Dok je ona bila u poslu uz Mima, njihova kćerka Sandra igrala se s prijateljicama, ili bi vrijeme provodila s obitelji Viranina Zvone Čepića – kao na Sušcu gdje su službovali zajedno. No, kako sam već napisao, Mimo nije počeo kao svjetioničar.

Radio je na antikoroziji u brodogradilištu „3. Maj“, godinu dana i na maloj obalnoj plovidbi brodogradilišta „Cres“, pa onda i kao mornar četiri godine za dubrovačku „Atlantsku plovidbu“. S njom je prošao cijeli Mediteran, Crno more, doplovio do udaljenih porta u Rusiji, i sve to kao v.d. kormilar.

„Nisan tija polagat za kormilarov, jer san znaja da neću dugo navigat“.

No, i kao vršitelj dužnosti kormilara Mimo je bio vrstan, pa su ga eventualne nezgode zaobilazile u širokom luku, otprilike u istom rasponu u kojemu je jednom prilikom oplovio drugu najjužniju točku afričkog kontinenta, Rt Dobre nade.

„Sve zavisi ko je na kormilu, a ko je na mostu od pilotov. Kad uvažaš brod, moraš slušat sve njihove komande. Samo jednom nisan poslušaja pilotov kod Rta Dobre nade. Iša san na svoju ruku, a da nisan, bili bi pošli u brdo“, prisjeća se izbjegavanja udesa, te bespuća nepreglednog i uvijek valovitog mora.  

Iz mladosti: Mimo na dužnosti

„Atlantik je uvik uzburkan, ali mi smo bili toliko spori da nam ni valovi nisu smetali. Svon forcon brod je vozija 11 milja, a imaja je 150 metri i 15 hiljada tona. Vozili smo i pamuk i grbun i svakog vraga. Sve vrste tereta. To su bili brodi lutalice, pa koji teret nađe – to i vozi“.

Sve u svemu…

„Odličan je bija život na moru, ali samo za onoga komu more ne smeta. Meni je malo smetalo na velikom brodu, zato nisan tija ostat. More smeta i onome ko je strašljiv. Neka njanka ne izlazi na more“, poručuje Mimo, iako je današnje uvjete plovidbe teško usporediti s nekadašnjima. Danas mornari jedva i vide more, a kamoli porat.

Cvitarom protiv buke

Brzi pogled po predsoblju i dnevnom boravku rezidencijalnog objekta Mimu otkriva drukčiji raspored prostorija od onoga u vrijeme njegovog službovanja. Nešto je, ipak, ostalo isto.

- Tu je bila gusterna – govori Mimo i prstom pokazuje na uski prolaz uz podnožje stepeništa. Jedan radnik klima glavom, pa Mimo nastavlja izlaganje.   

- Ode san bija kući, a nisan kući. Pješke bi dolazija i odlazija. Nije bilo ceste, nego preko brda uz okolnji put. Nisan imaja biciklo, a nisan ni znaja vozit. A kad ostariš, ko će onda učit vozit? – pita se.                     

Stečene navike teško se napuštaju, pa i danas Mimo svakodnevno pješke pregazi oko 15 kilometara. Od Lozica do Sela, đir-dva okolo uz boćalište, pa nazad. Sve u nekom životnom krugu. Unutar tog kruga, jedan je tragični događaj obilježio život lozičke obitelji Radović. Nesretnim slučajem izgubili su 7-godišnjeg sina Antu. Došao je tijekom školskog raspusta na otočić Tri Sestrice, uplašio se aviona koji su nadlijetali otok i život mu se zauvijek ugasio u morskim dubinama.

„Ne znan točno šta se dogodilo: je li pao u more od straha pa se utopio, ili mu je prije otkazalo srce… Kad se izgubi dite, od tuge se čovik nikad ne može oporavit. Srce mi je ostalo na Rivnju“, tužno priča Mimo. 

Prije nije bilo vako, prisjeća se virski lanternist

Penjemo se dalje stepeništem Lanterne smetajući radnicima „Ciglenečkog“. Mimo ih pozdravlja i sjetno gleda unutrašnjost. Obilazimo sobe, kupatila i usku terasu s koje gledamo na more. Iz daljine zajedno s morskim valovima nadiru mirisi i zvukovi mladosti, jer kakav bi to bio životni krug, kada u njemu ne bi bilo i veselja?

„Za nas virske mladiće i divojke sviranje i plesanje kola bila je jedina zabava. Igrali smo od kamena do kamena, skakali ka vragovi isprid stare gostione i zadruge. Tu smo užali igrat i na boće“, govori.

Sjetne melodije iz mladosti polako se gube potisnute grubim brujanjima kutnih i drugih brusilica. Kao iz inata, Mimo iz sjećanja vadi cvitaru. Drži je jednom rukom između palca i kažiprsta, drugom podupire njezin vibrirajući efekt nadglasavajući stvarnost radova na Lanterni.

„Znaja san svirat još ka mladić. Nekad bi svira neku pismu, a nekad samo onako da ubijen vrime. Svira bi i na Lanterni kad bi mi bilo dosadno“, kaže.

Završili smo obilazak.

S druge strane Bandire

Vraćamo se prašnjavim Renaultom uzbrdo prema Lozicama, ovog puta novim biciklističkim stazama uz podnožje Bandire, i razmišljam o vječnosti. Unazad stotinjak i više godina za sve generacije Virana svjetionik je bio dio identiteta otoka. Stari svjetionik na Rtu Vrulja odavno je zarastao u spomenički baštinu, novi je izgrađen na mjestu sadašnjeg rezidencijalnog objekta, pa obnovljen nakon rušenja, i sada opet renoviran kao jedinstveni turistički simbol novih virskih generacija.   

Moj suputnik, 69-godišnji Lozičanin Šime Radović kojega svi Virani, pa čak i djeca, znaju kao Mima, razmišlja naglas o istim stvarima.

„Eh, moj su pokojni otac i stric zvani Ringo zidali Lanternu. I neki drugi Virani su radili na svjetioniku“. 

Mimo i gospođa Desanka ispred obiteljske kuće u Lozicama

Dok se približavamo Lozicama, prvi put s druge strane gledam na podnožje Bandire. Sunčane zrake zlate i obasjavaju nježne okolne bregove ispresijecane kamenim nizovima. Leptiri treperavo nadlijeću makiju i aromatično bilje, mužjaci cvrčaka imaju previše energije pa stružu ritmičke i prodorne zvukove, nešto poput cvitare, dok neka ptičurina lukavo nadlijeće oko čupavog grma.

„Orao! Vidija je zeca“, govori mi Mimo.

Trenutak poslije, ptičurina se obrušila za žbun, pa nestala u njegovoj razgranatoj podlozi. Žbun se prelio u krajolik koji nam prpošno otkriva plavetnilo morskog kanala. 

Vratili smo se u Lozice… 

Nježni bregovi u podnožju Bandire ispresjecani kamenim nizovima