Intermezzo iz Dombóvára

Prve ranojutarnje zrake sunca rastjerale su maglu otkrivajući ravničarski pejzaž Mađarske. Na granici smo. Ispred nas na prijelazu s rampom jedan je autobus, također zadarskih registracija.

„Paška gimnazija“ – kaže Lulić s patosom, kao da je u pitanju paški sir, čipka, NLO ili neka druga posebnost susjednog otoka. Mađarski policajci zadržavaju nas skoro cijeli sat, pa napokon nastavljamo put. Koristeći blagodati autoputa, paška gimnazija je valjda već u Budimpešti dok se mi vrtimo po tko zna kojem rotoru na sporednim putovima prema Dombóváru. U autobusu je veselo. 

Lulić primjećuje pun autobus gimnazijalaca s Paga

  „Pođi sa mnom na Viiiir, što je moje bit će tvoje“, vrti se pjesma s CD-a. Stiže Marinov komentar iz pozadine: „Bolje bi bilo – što je tvoje bit će moje“.

Kako bilo, nakon cjelonoćnog puta, čekanja na granici i truckanja posred nezanimljivih prizora polja šećernih repa i kukuruza, stižemo u Dombóvár. Helenin KUD s veteranima „Mornara“ smjestio se u preuređeni đački dom, službena virska delegacija u hotel „Európa“ kod lječilišta Gunaras, a nas desetak na staro mjesto – u hotel „Dombóvár“, ili „Szálloda és Étterem“ kako je podnapisan na pročelju zgrade.

Inače, spomenuta „Európa“ ne nosi slučajno ime starog kontinenta i Unije. Jednim je dijelom financirana iz sredstava EU fondova, pa je valjda u znak zahvalnosti prema EU hotelu dodijeljeno europsko ime, što je inače rijetkost u Mađarskoj. Gotovo su svi natpisi na ulicama, trgovima, zgradama, institucijama ili obrtima na mađarskom jeziku i nazivlju, bez manje ili više upadljive primjese i utjecaja anglizama ili germanizama. Étterem je restoran, szálloda és étterem znači hotel i restoran kao u slučaju našeg hotela, a imena restorana, kafića i obrta gotovo su uvijek – mađarska. Ako primjerice uđete u patiku naziva Cipő, nećete naći na dućan s cipelama ili patikama, već na ljekarnu s ortodontskim aparatima. Drugim riječima, poznavanje bilo kojeg stranog jezika nema prevelikog efekta u ruralnoj Mađarskoj, odnosno većem dijelu Mađarske izuzev metropole Budimpešte i većih gradova. Mađari ponešto „šprehaju”, tu i tamo „spikaju”, ali uglavnom govore, pišu i označavaju na mađarskom. Evo, čak i na službenim internetskim stranicama Grada Dombóvára pokušavao sam „linkati“ englesku verziju, ali ne ide.

S druge strane, u hrvatskom jeziku postoji dosta posuđenica i usvojenica iz mađarskog jezika za koje, kao i u većini drugih kolonijalno-jezičnih slučajeva, nismo našli odgovarajuće jezične zamjene. Beč, bitanga, bunda ili cipela, čizma, čopor, gulaš, karika, lopov, lopta, mačka, pandur, soba, tabla, teret, šator i brojne druge riječi, usvojili smo iz mađarskog jezika. Čak je i slavni „Hajduk“ udomaćio svoje ime i značenje iz mađarskog, a nemoćno objašnjenje naših jezikoslovaca kaže kako nemamo bolje riječi, dok bi one koje bi mogli „skockati“ na brzinu zvučale kao da su ispale iz Brixyjevog prijevoda „Alan Forda“ ili jezikoslovlja iz 19. stoljeća. 

Koliko je to dobro ili loše, drugi je par cipela – rekli bi Mađari.

Sreća u nesreći

Noćni Dombóvár

Uskoro se pridružujemo našim mađarskim prijateljima na njihovoj „underground sceni“, odnosno odlazimo na marendu u prostrani i dugački podrum na koji metar ispod zemlje nedaleko od hotela „Dombóvár“. Kao i svaki put, čeka nas papreni gulaš. Mađari ga za našu ljubav ublažuju zaprškom od horgoške paprike koja mu daje intenzivno crvenu boju i relativnu slatkoću, ali „tona“ papra ispod te slatko-masne naslage podmuklo vreba na želudac. Ipak, glad ne pita… Odnosno, pita me pivač Frane nakon punog pijata gulaša što se kasnije može očekivati. Određeni problemi, stručno dodajem.        

Malo kasnije nalazimo se kod spomen-ploče Franji Vlašiću koju su naši prijatelji iz hrvatske samouprave Dombóvára podignuli prošle godine. Vlašić se 1766. godine rodio u Dombóváru i bio je barun, hrvatski ban i pokrovitelj hrvatskog narodnog preporoda. Iako je Vlašić ondašnjoj mađarskoj politici predstavljao „trn u oku“ jer im je, među ostalim, uz lukavu manevarsku podršku cara Ferdinanda uspio onemogućiti uvođenje mađarskog jezika u javni život Hrvatske, danas pušu neku drugi politički vjetrovi pa je Vlašić i od službenih mađarskih vlasti u Dombóváru priznat kao zajednički velikan. Gradonačelnik Dombóvára, njegov zamjenik, predstavnici hrvatske samouprave u Mađarskoj s nekoliko razina, predstavnici hrvatskog konzulata iz Pécsa ili Pečuha, dombóvárski župnik, predstavnici drugih manjinskih samouprava iz Dombóvára i virska općinska delegacija, ponovno su dali stavljanju vijenaca ispod spomen-ploče službenu težinu. Zapivala je u uvodu i klapa „Vir“, pa se potom predsjednik hrvatske samouprave i naš ljubazni domaćin Gábor dao na paralelno čitanje svečanog govora i simultano prevođenje.

„Ima tri stranice gusto tipkane“, čulo se.   

Na ovom mjestu dogodila se – sreća u nesreći. Usred govora odjednom se začulo kratko hropljanje i mrmljanje. Župnik iz Dombóvára, koji je sjedio na stolici u hodniku uvučenom na ulazu zgrade, odjednom se srušio. Došla su i ambulantna kola, no srećom, sve je prošlo bez težih posljedica osim ozbiljnih liječničkih upozorenja nesretnom župniku kako o vlastitom zdravlju mora voditi više računa.

„Sam pokriva nekoliko župa. Radi neprestano bez odmora i godišnjeg, a za nas Hrvate uvijek ima vremena i dobre volje“, kaže dobri Gábor.

Eto, na kraju je sve srećom dobro završilo, pa su pod dojmom (ne)sretnog događaja i naši ljubazni domaćini skratili prvi program. No, tu ljubaznost morali smo im uzvratiti.

Nije bilo težih posljedica za župnika

Sve po pravilima struke

Zapravo, uzvratili su im veterani „Mornara“ osvježeni s nekolicinom juniora na malonogometnom igralištu gimnazije u Dombóváru čija izraubovana umjetna trava, osim osvježavajućim koloritom, više daje na tepih nego na travnjak. U takvim uvjetima, idealnima za igru – kako bi to napisali sportski žurnalisti, bolje su se snašli domaći. Iako se virskim veteranima na prijateljskim utakmicama s Mađarima gotovo uvijek omakne pretjerano rezultatsko čašćenje, časnu i džentlmensku namjeru prijateljskog popuštanja ipak ne treba dovoditi u pitanje. Samo dan kasnije na velikom travnjaku u Garešnici bili su još ljubazniji, iako, opet, nitko objektivan ne može osporiti virsku dominaciju u vlastitom šesnaestercu.

Čak smo, da velikodušnost prema prijateljima ode na još veću razinu, namjerno zapucali jedanaesterac tradicionalno kriveći za promašaj suca, grbavi teren i slične stvari uobičajene iz HNL-a. Eto, i sâm sam se, poput sportskih žurnalista, na ovom mjestu poistovjetio s Klubom o kojemu pišem.         

Vratimo se zbivanjima iz Dombóvára.

Nakon malonogometnog sraza počastili smo se pizzom i pićem u restoranu gradskog stadiona u Dombóváru. Teško je ne primijetiti koliko je spomenuti restoran dizajnerski napredovao od prošle godine. Jedan njegov dio, izvučen prema igralištu, nekad je bio tek skup stolova i stolica natkriven šatorskim svodom, a sada nas je dočekao lijepo uređeni restoran natkriven po „pravilima struke“, kako bi to Marasović rekao. Uz to je prostran, čist, ima ljubazno osoblje, brzu uslugu i iznimno je jeftin. Jest da je pizza imala okus toplog sendviča, ali tko zna kako bi Mađari komentirali naš pokušaj spravljanja srnećeg gulaša. Uostalom, najesti i napiti veću skupinu Virana s Vira, Virana iz Zadra te prijatelje Vira iz svih krajeva svijeta plus izvjestitelja, i to za samo 250 kuna, pothvat je kakvim se ne mogu podičiti naši restorani. Možda bi jedino Mile iz „Kotarine“ uspio nešto slično, ali i njega bi u ovim recesijskim vremenima zaustavio napor novog voditelja hrane i pića Bašića da decentno i dodatno ukrašavanje jela prati odgovarajuća cijena. 

Sljedeće po protokolu bio je odlazak u Grad, odnosno na proslavu Dana Grada Dombóvára. Stiješnjen pritiskom virskog HSLS-a i HDZ-a, ili između predsjednika Vijeća Radovića i njegovog zamjenika Glavana na zadnjem sjedištu općinskog VW-a, razmišljao sam o jednoj ranijoj prigodi u Budimpešti, kada sam stiješnjen između načelnika Kapovića i predsjednika Radovića – također na zadnjem sjedištu istog prometala – razmišljao o njegovanju prijateljskih odnosa s Mađarima. Izbor riječi poput „njegovanje“, „odnos“ ili „zadnje sjedište“, nije nudio privlačnu sliku mog –položaja. Ops…

Broj koji ste nazvali je isključen

Lijepo, decentno i svečano. Tako je bilo na proslavi Grada Dombóvára, kao i u dvorani Doma gdje su nastupili Virani. Prvo KUD-ovci, potom klapa „Vir“. Nakon lijepe večere, službena virska delegacija nastavila je druženje s kolegama iz Dombóvára, neki su otišli u noćni život, a neki na spavanje. Trebalo je prikupiti energiju za sutrašnji dan.   

Opet smo u autobusu. Putujemo prema Garešnici gdje nas očekuju predstavnici prijateljskog Grada i svečani program. Po dogovoru, stajemo u Kaposváru radi šopinga, i učas smo se razmiljeli kao rakova djeca. Lenko i ja idemo do „Tesca“ promijeniti kune u forinte, pa za 150 kuna dobivamo nešto sitno iznad 5 tisuća forinti. Dovoljno za par kutija cigareta, neke sitnice u „Lidla“ i kavu. Općinski VW Passati odlaze dok se mi još okupljamo oko autobusa. Podne je i kvarat i svi smo tu, osim gospođe Vojne. Autoritetom predsjednice KUD-a Helena utipkava broj njezinog mobitela.

Stiže Vojna nakon pola sata kašnjenja

 „Broj koji ste nazvali je isključen“, kaže Vojnina mobilna tajnica. Podne i po. Svjetioničar Mimo vrti se po sicu, nervozan je. Ura manje kvarat i Vojna stiže s najlon-kesama. Damski se ispričava na kašnjenju od pola sata, što bi omekšalo i najtvrđa srca, ali ne i Mima.

Upliće se sportski direktor Zvone: „Nije narod kriv, kriv je Živko“.

Mimo ne odobrava ovu opasku svog suputnika i do Garešnice ga slušamo u raznim verzijama: ljutog, nervoznog, raspjevanog, veselog, s citarom i bez nje, te napokon stižemo pred hotel „Garić“. Svima je laknulo, ali moram primijetiti kako neiskusnoj virskoj mladeži i virskim damama nije bilo ni na kraj pameti kakvi su kapaciteti starog morskog vuka te kako do Vira imamo još cijeli dan plus povratak kući.

Hotel „Garić“ je renoviran i potpuno uređen, i to nije niti iz daleka mjesto kao prošle godine. U centru Garešnice ovaj hotel s tri zvjezdice nudi 12 jednokrevetnih i 14 dvokrevetnih soba, ili taman toliko da se udobno smjesti naša ekspedicija.

Nakon smještaja i brzog ručka, idemo na utakmicu veterana. Pokazujući gospodske manire, pojačali smo domaće iz Garešnice šoferom autobusa i vođom puta što je odmah dalo rezultata: 1-0, pa 2-0, pa 3-0… No, bilo bi manje da se vratar Buškulić prilikom jedne panterske intervencije nije ozlijedio skidajući gromovit šut gradonačelnika Žuneca, i dok je tako ozlijeđen ležao na travnjaku domaći su poentirali otkrivajući dotad skriveni talijanski nogometni princip – važan je rezultat. 

Da nisi prešao centar – naređuje Živko

Da „Mornarima“ takva stvar nije niti na kraj pameti, pokazali su prilikom izvođenja pošteno odglumljenog i dosuđenog jedanaesterca. Jedan mladac pokušao je što prije izvesti penal i smanjiti rezultatsko vodstvo veterana iz Garešnice, ali je brzo ukoren i zamijenjen drugim izvođačem, veteranom Kapovićem, nakon efikasne akcije sportskog direktora Čepića. 

Što se dalje događalo, već smo opisali, ali nismo spomenuli kako su na sramotu juniora veteranskog Kluba, lopte nakon utakmice nosili najstariji i najugledniji – predsjednik Vučetić i vijećnik Glavan.

Do kraja večeri opet se plesalo, pivalo i zabavljalo, a sutradan na putu do Vira pivalo se i u autobusu, iako niti jedna institucija jezika i pjesništva ne poznaje sadržaj i dijalekt na kojemu je Mimo uz podršku sportskog direktora Čepića opjevao ovaj događaj.